четвртак, 6. фебруар 2014.

Za pozitivan ishod razgovora za posao

Danas je 6. februar, dan kada se praznuje Sv. Ksenija Petrogradska čije sam vam čitanje Akatista za pomoć u traženju posla predložila OVDE
Sigurna sam da su se mnogi od vas već zaposlili. Nadam se, isto tako, da mnogi od vas još uvek čitaju očekujući skoro zaposlenje. Želim im mnogo sreće i današnji post je za njih. Za one koji su u fazi odlazaka na razgovore za posao, očekivanja poziva i nadanja pozitivnom ishodu.
Pored toga što ću vam predložiti da pre razgovora pročitate Akatist ili molitvu, ili to učinite na današnji dan, podeliću sa vama jedan tekst koji sam pronašla na sajtu Čarobne misli, pod nazivom Kako podići vibraciju pred razgovor za posao? Ovde vam ga prenosim u celosti. Zato što je tako predivan i tako istinit.

Jedna od tajni uspeha pred razgovor za posao je bila i ostala : stav i raspoloženje u kojem idem na razgovor.
Neko ko deluje samouvereno, raspoloženo i opušteno ima mnogo veće šanse da dobije određeni položaj, pod uslovom:
- Da ga zaista želi.
- Da je konkurs sa posao pravi (a ne namešteni)
- Da se posao zaista podudara sa onim što osoba želi.
Jer može da se desi i da odeš i fantastično odradiš intervju za posao i dobiješ mesto…a kasnije se ispostavi da je posao katastrofa, i da je bolje da ga nisi dobio. U tom slučaju treba poraditi na verovanju, koje se odnosi na to “Kakve poslove ja verujem da ja uvek dobijam”.
Ali, pretpostavimo da si već u očekivanju toga da dobiješ sjajno mesto, i dobio si poziv za razgovor. Šta možeš da kažes sebi pred taj razgovor, kako bi podigao/podigla raspoloženje, samopouzdanje i vibraciju? Kakav tok misli može da ti pomogne da se “poravnaš” sa onim što želiš?
Evo jednog predloga:

“Ovaj poziv za razgovor je znak da sam u igri. Da neko od onih koji odlučuju smatra da su moje sposobnosti i moje reference dovoljno zanimljive da me pozove na razgovor. Možda im se i moja slika dopala. Možda ja baš imam ono nešto što oni traže. Čak i ako ja nemam pojma šta bi to moglo biti. U svakom slučaju, meni ništa veliko ne zavisi od ovog razgovora. Iako, da želim da dobijem to mesto, stoji. Zapravo, ne, ne želim da dobijem baš to mesto, već generalno neko mesto koje baš MENI odgovara. Na kojem sam prihvaćen, siguran, opušten. Mesto na kojem se osećam kao kada kod kuće u svojoj radionici popravljam bicikl, ili pravim palačinke. Svoj na svome. Ako je ovo to mesto, ako je ovo posao koji može da mi ponudi ono što ja želim, onda sam spreman da se sva vrata otvore i da baš ja budem primljen. Onda sam spreman za to, da mi prave reči dođu u pravom trenutku, da svesno i nesvesno pokažem baš ono što je potrebno da dobijem taj posao. Želim da to bude jedan prijatan razgovor, u kojem ću ja biti poštovan i ja ću poštovati. I zašto da ne? pa takvi razgovori se dešavaju svakodnevno na ovoj planeti. Uprkos gomili loših priča, ja sam čuo i gomilu dobrih priča. Ponekad je lako dobiti pravi posao, kad ljudi jednostavno osete, da pašemo jedni drugima. Ja ću jednostavno da dopustim da dobijem ovaj posao ako pašemo i da ga ne dobijem ako to nije slučaj. I neću sebe ni kritikovati, niti kuditi, niti tugovati ako ga ne dobijem. To samo znači da nismo bili par i da nešto još bolje čeka na mene. Meni je bitno da pokažem da sam tu, da tražim. A ko traži naći će. Ja ne mogu da znam ni dan i sat, kada će taj posao koji na tražim naići, ali moje je da tražim. I moje je da se ja prvo setim svega što je dobro na meni i u čemu sam uspešan, kako bi i drugi mogli to da prepoznaju.
Sada, kada ovako razmišljam, osećam kako sva težina spada sa mene, i sav grč nestaje. To je zaista samo razgovor. I koliko god oni ocenjivali mene, ja istovremeno ocenjujem njih. Ja znam da se i oni nadaju da će naći pravu osobu za taj posao. Ja znam da i oni žele pre svega uspeh i nekoga ko se dobro uklapa u njihov tim. I ako to nisam ja, onda nisam ja. Na ovom svetu postoji i mesto za mene. Ma postoji milion mesta za mene…i  dok god ja znam da ona postoje, vrata će mi se otvarati.
Idem da vidim jednostavno, šta mi se nudi. Idem da steknem novo iskustvo. Ja znam svoju vrednost i nikakav razgovor ne može da je poljulja. Ja znam svoj trud, i svoj rad i svoje vrline. I ja znam ogromnu vrednost koji svaki kolektiv dobija, kada im se ja pridružim. I ja znam, da tamo napolju postoje ljudi, koji će baš to prepoznati i ceniti. I ako su to danas oni, onda ćemo se prepoznati. Osetiću još sa vrata, da je to to. Jer ja znam kakav je osećaj imati posao kakav želim. Opušteno, zanimljivo, prihvaćeno.
Ja znam da je moj glavni posao da se ne grčim i da ne teram nikoga da mi da posao, za koji ja nisam najbolja prilika. Moj je glavni posao da znam svoju vrednost, i da se opustim. Što upravo i radim. I duboko dišem. I znam svoju vrednost. Gledam sebe očima nekoga ko me voli. Ko me ceni. Očima mog najboljeg prijatelja. Nekoga kome je do mene stalo. i vidim svoju veličinu. Moje samopouzdanje je zabetonirano.
Odoh sad da popijem tu kafu i da proćaskam sa njima o tom poslu. Pa ako mi se dopadne…znam da ću ga dobiti. Taj ili neki još bolji.
Juhuuuuuuuuuuuu”